Što je (ne)normalno? Recite vi meni što je u našem zdravstvu još normalno?

ISKRENI OSVRT ZA PROMIŠLJANJE MEDICINSKE SESTRE

Što je (ne)normalno? Recite vi meni što je u našem zdravstvu još normalno?
Što je (ne)normalno? Recite vi meni što je u našem zdravstvu još normalno?

Prenosimo Vam odličan osvrt jedne od kolegica iz građanske Incijative #SestreZajedno, koja je u iskrenom postu u Facebook grupi potaknula mnoge kolegice i kolege na promišljanja.

Post prenosimo u cjelosti.

Kolegica Jadranka se jučer požalila na noćnu smjenu bez rukavica i pelena…. strahota!
Pred tjedan dana jedna druga kolegica postavila je pitanje transporta umrlog pacijenta sa odjela. Komentari su da se smrzneš!
A mi i dalje mislimo kako može biti i gore. Može li? Treba li?
Čemu služe svi mogući standardi struke, ako je sve ovo naša svakodnevna zbilja? Koji klinac radi ta nesretna Komora, ako propisuje neodrživa pravila? Jesmo mi u nekom ratu pa se krpamo samo da preživimo? Da li je aktualna neka prirodna katastrofa, neka apokalipsa ili nam je katastrofalno stanje podrazumljivo pa se trudimo preživjeti crveni alarm koji očito svira samo u našim glavama?

Ajmo ispočetka…

Tko je od vas zadnji put vidio dovoljno plahti, trljačica i ostalog pribora za njegu nepokretnog bolesnika u krevetu? Ili dizalicu za takvog pacijenta i prilagođenu kadu za tuširanje? Možda par ručnika po glavi ili kompletnu mušku i žensku pidžamu/spavaćicu? Tko je od vas posljednji put temeljito i detaljno okupao i iznjegovao takvog pacijenta, oprao mu kosu, isfenirao, izmasirao njegujućom kremicom? Mislite da pričam bajke? Zamislite sebe na mjestu tog pacijenta pa da vidimo što su bajke, a što osnovne ljudske potrebe!
Na Zavodu gdje ja radim kolegice godinama darivaju višak odjeće svojih ukućana pacijentima kojima nema tko donijeti pidžamu. Jel to normalno?

Tko se od vas zadnji put odvažio pripremiti pacijenta fizički i psihički na recimo, najobičnije vađenje krvi ili postavljanje braunile? Tko je zadnji put navukao paravan između kreveta da bi zaštitio tog pacijenta i onog do njega od kojekakvih prizora koji su samo nama normalni? Mislite da lupetam? Zamislite sebe na mjestu tog pacijenta. Vi ne biste voljeli da vam se rastumači i objasni što će vam se raditi i zašto? Ne mislite li da neke vaše dijelove baš i ne moraju vidjeti svi cimeri?
Tamo gdje ja radim igle su uobičajene i neobično debele. Rijetko kad imamo vremena posvetiti se pripremi pacijenta koliko se moramo posvetiti mašineriji. I nerijetko se pacijenta ubada i po nekoliko puta. Iglurine se podrazumijevaju. Kome? Samo nama.

Tko je od vas zadnji put strpljivo i sa puno pažnje nahranio nepokretnog pacijenta? Ponudio mu gutljaj vode, čaja ili soka nekoliko puta u danu i noći? Kad ste zadnji put imali vremena za takav luksuz? Mislite li da je to luksuz? Razmislite ponovno.
Ako je na 20 pacijenata jedna sestra onda je to nemoguća misija. Ali da je na tih 20 pacijenata 5 sestara i 5 njegovateljica da li bi se takvo hranjenje nepokretnih pacijenata i tada zvalo nemogućom misijom?

Tko je od vas zadnji put prošao tečaj obuke za recimo glukometar ili aspirator? Tečaj reanimacije? Tko ima crno na bijelo da zna baratati nekom spravom, da zna kada ju i kako koristiti i koje su možebitne komplikacije neadekvatnog rukovanja? Mislite da vam to ne treba? Da li bi ta manje ili više očigledna improvizacija ulijevala i u vas povjerenje u vašu medicinsku sestru ili tehničara da ste pacijent?
Kad sam se ja zaposlila educirale su me moje kolegice .Najviše sam naučila na svojim i tuđim greškama. Od tada do danas stvari se nisu značajno promijenile. Edukacija je kratka, bez teorijske podloge i bez provjere znanja. Bespotrebno je obrazlagati činjenicu da svaka greška u našem poslu može biti kobna niti činjenicu da ne raspolažemo svi jednakim osjećajem odgovornosti.

Tko je od vas doživio u svom radnom stažu kvalitetnu edukaciju o komunikaciji, sa pacijentom i sa osobljem? Ne govorim o studijskom programu već o programu koji bi se trebao kontinuirano provoditi na našim radnim mjestima. Tko se susreo sa rješavanjem konflikta nekakvim civiliziranim alatom, uključivanjem tima u rješavanje problema? Mislite da je to “špansko selo”? Razmislite, što ruši ili gradi povjerenje između pacijenta i zdravstvenog djelatnika? Na prvom mjestu način komunikacija! Što vam teže pada: teški pacijenti, količina posla ili loši međuljudski odnosi u radnoj sredini? Mišljenja sam kako se i najteži posao lakše odradi s dobrom ekipom, u pozitivnom okruženju.

Tko je od vas nagorenih i sagorenih ikada koristio mogućnost psihološke podrške vezano uz posljedice rada sa pacijentima? Ne mislim na privatne psihoterapeute ni na satove joge. Mislim na kontinuiranu, besplatnu i svima dostupnu psihološku pomoć unutar radne sredine, u svakodnevnom radu, a naročito u posebno iscrpljujućim trenucima. Mislite da vam to ne treba? U tom slučaju trebat će vam uskoro, ako već ne kasnite, antidepresivi, antihipertenzivi, hormonalna nadomjesna terapija i konačno kemoterapija.

Kada ste posljednji put doživjeli pohvalu svoje glavne sestre za svoj izniman trud i rad? Tko se radi te pohvale jednom u 365 dana osjetio ponosnim na to kakav je čovjek i kakav je radnik?
Ja sam to doživjela dvaput u 23 godine. Ta dva puta spremala sam se dati otkaz.

I na kraju, kad vas je posljednji put vaša glavna sestra pozvala na razgovor da vam ukaže na vaše vrline i mane i da vas pita gdje vi sami sebe vidite u budućnosti i kako vam poslodavac može pomoći u tome? Mislite da nisam normalna? Pročitajte još jednom pa recite vi meni što je u našem zdravstvu još normalno?

Molim vas, nemojte se bojati niti sramiti natipkati u komentaru vaša iskustva. Da bi znali s čim se borimo, moramo znati s čim imamo posla.
I ne zaboravite: koliko god da je loše, više niste sami!

Autor/Izvor: Mihaela Hoti / Facebook grupa Medicinske sestre/tehničari zajedno

Facebook komentari

1 Comment

  1. Poštovane kolegice/kolege,
    Potpisujem Vašu svaku napisanu riječ i više od toga✍
    Nebi dužila, ali moram9 priznati da je većina “odgovornih” postavljena na rukovodeća mjesta, ne zbog svog znanja i vještina, već zbog neke “linije podobnosti”🤔, neka mi oproste one druge, ali neka priznaju MALO IH JE?!
    Kad bi one znale koliko ne znaju, sramile bi se, da ne govorim o tome da su pohvale i nagrade za primjerene i sposobne sestre odavno stavljene a/a😪
    Kad im spomenete da malo sagledaju SWOT analizu i rade na zdravim Reformama (samo blehnu)….sve nam jasno. !!!! Samo napred i PODRŠKA, BORIMO SE ZA BOLJE SESTRINSTVO, CIJENU RADU, NAGRADIMO NAJBOLJE, A NAŠI KORISNICI SU NAMA UVIJEK NA PRVOM MJESTU, SAMO ŠTO ONI NE RAZUME PROBLEMATIKU “NAS MALIH” KOJI ŽELIMO I RADIMO NAJBOLJE ŠTO MOŽEMO U OVOM “PRLJAVOM VILAJETU I OKRUŽENJU”👊🤝✊✍

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*